Cijena električne energije proizvedene iz obnovljivih izvora energije znatno je veća od prosječne proizvodne cijene u klasičnim elektranama. Zato Direktiva 2001/77/EK Europskog parlamenta i Vijeća o promicanju uporabe električne energije proizvedene iz obnovljivih izvora energije na unutarnjem tržištu električne energije obvezuje svaku državu članicu EU da zakonom definira neki od mehanizama potpore.

Dva najčešća mehanizma potpore koji se danas primjenjuju u Europi su sustav zajamčenih cijena i sustav obvezujućih kvota.

Sustav zajamčenih cijena (feed-in tariff system, pricing system) definira sljedeće obveze:

• obvezu operatora prijenosnog sustava i operatora distribucijskog sustava da priključe povlaštenog proizvođača na elektroenergetsku mrežu,
• obvezu otkupa električne energije proizvedene iz obnovljivih izvora energije,
• obvezu primjene tarifnog sustava za proizvodnju električne energije iz obnovljivih izvora energije.

Ovaj sustav danas je najzastupljeniji u Europi, i to u državama koje imaju najviše instaliranih postrojenja koja koriste obnovljive izvore energije (npr. Njemačka, Španjolska, Danska, Nizozemska, Francuska, Portugal).

Sustav obvezujućih kvota (system quota obligations) je zakonom definirana obveza energetskih subjekata da proizvedu ili preuzmu određenu količinu električne energije podrijetlom iz obnovljivih izvora energije. Dostizanje obvezujuće kvote nadzire nadležno tijelo ovlašteno i registrirano od strane države.

Dostizanje obvezujuće kvote obvezani subjekt može potvrditi sa zelenim certifikatima. Obvezujuće kvote su dostignute kada subjekt dokaže nadležnom tijelu da je kupio odgovarajući broj zelenih certifikata. Tržište zelenim certifikatima je paralelno tržištu električne energije. Proizvođač električne energije iz obnovljivih izvora energije prodaje proizvedenu energiju po tržišnoj cijeni, ali također prodaje i zelene certifikate dobivene za svaki MWh proizvedene električne energije iz obnovljivih izvora energije. Ovaj dodatni prihod od prodaje zelenih ceritifikata omogućava pokrivanje njegovih većih troškova proizvodnje koje ima u odnosu na ostale proizvođače.

Zelene certifikate izdaje tijelo nadležno za izdavanje certifikata, ovlašteno i registrirano od strane države. Budući da je zeleni certifikat elektronički zapis koji sadrži sve potrebne podatke, kao i „jamstvo podrijetla“, neophodno je uvesti jedinstveni registar u kojem se bilježe sva kretanja zelenih certifikata kako bi tržište bilo razvidno i nediskriminirajuće. Zeleni certifikati imaju određeni „životni ciklus“ koji podrazumijeva njihovo izdavanje od strane nadležnog tijela, trgovanje certifikatima budući da isti zeleni certifikat može promijeniti više vlasnika i konačno iskorištenje kada je količina energije za koju je izdan određeni zeleni certifikat prodana krajnjem kupcu. Ovakav sustav je tržišno orijentiran i primjenjuje ga samo šest država u Europi: Velika Britanija, Švedska, Belgija, Italija, Rumunjska i Poljska.