Stirlingov motorStirlingov motor izumio je Robert Stirling 1816. godine, a radi prema načelu Stirlingovog termodinamičkog ciklusa. Populariziran je zbog korištenja zraka kao radnog fluida, ali je izgubio na značaju kako je napredovala tehnologija parnih turbina i nakon izuma Ottovog ciklusa.

Stirlingov motor je zatvoreni cilindrični sustav s klipom koji koristi inertni radni fluid, najčešće helij ili vodik, a radi prema načelu zatvorenog termodinamičkog ciklusa gdje se temperaturna razlika pretvara u mehaničku i/ili električnu energiju.
 

Pogodnost Stirlingovog motora je mogućnost korištenja svih vrsta goriva, pa tako koristi fosilna goriva, biomasu, solarnu, geotermalnu i nuklearnu energiju. Kada se koristi i fosilno gorivo i biomasa, grijač s konstantnim izgaranjem izbjegava temperaturne skokove, što ima za posljedicu vrlo niske emisije koje se mogu kontrolirati. Stirlingov motor iskorištava toplinu slično parnoj turbini, a zbog malih snaga koje su u rasponu od 1 kW do 25 kW, koristi se kao mikrokogeneracija u kućanstvima. Premda je vrlo malih dimenzija, električna učinkovitost može biti i veća od 30 posto. Stirlingov motor s dobrom tehnologijom iskorištenja topline kao kogeneracija može postići učinkovitost od čak 98 posto, jer se na neki način iskoristi sva toplinska energija (grijanje vode ili prostora). U komercijalnoj uporabi je tek odnedavno i to u UK, dok se u SAD koristi u svemirskoj industriji i mornarici.

Prednosti su niske emisije stakleničkih plinova, mala buka i vibracije, velika pouzdanost i jednostavno održavanje, relativno malo mehanički jednostavnih pokretnih dijelova, mogućnost korištenja raznih vrsta goriva i dugi životni vijek. Negativna obilježja su visoka cijena (jer su još u rijetkoj uporabi) i niska učinkovitost.

Motori s unutrašnjim sagorijevanjemPlinski motori s unutrašnjim sagorijevanjem su danas u svijetu najprodavanija i najjeftinija tehnologija distribuirane proizvodnje električne energije. Premda je uporaba motora s unutrašnjim sagorijevanjem najšira u automobilskoj industriji, koriste se također kao pogonski strojevi za pokretanje zračnih kompresora, pumpi i električnih generatora (kao agregati u objektima).
 

Motori s unutrašnjim sagorijevanjem za funkcioniranje zahtijevaju gorivo, zrak, kompresiju i izvor paljenja. Ovisno o izvoru paljenja, dijele se u dvije grupe: paljenje iskrenjem pri čemu se kao gorivo koristi benzin ili prirodni plin (Otto ciklus) i paljenje kompresijom pri čemu se koristi dizelsko gorivo (Diesel ciklus).

Glede motora s unutrašnjim sagorijevanjem koji koriste prirodni plin, u komercijalnoj su uporabi motori snage od 0,5 do 10 MW i učinkovitosti između 37 i 40 posto. Ako su ispravno korišteni, ovi robusni motori mogu kao gorivo koristiti metan ili biogorivo. S izmjenjivačem topline, koji skuplja i vraća ispušnu toplinu, motori s unutrašnjim sagorijevanjem također se mogu koristiti kao kogeneracija u objektima, čime se dostiže energetska učinkovitost od 80 posto.

Motori s unutrašnjim sagorijevanjem imaju brojne prednosti u odnosu na druge tehnologije male snage, što uključuje mogućnost pouzdanog, a ne skupog pomoćnog napajanja, omogućuje opskrbu električnom energijom na udaljenim lokacijama (kao distribuirani izvor) i proizvodnju električne energije tijekom vršnog opterećenja kada je cijena električne energije najveća te kao kogeneracija za opskrbu električnom energijom industrijskih postrojenja i stambenih naselja. Kada koriste biogorivo obilježavaju ih i male emisije stakleničkih plinova, jer inače imaju najveće emisije dušikovih oksida. Nedostaci su im visoki troškovi održavanja zbog velikog broja pokretnih dijelova te bučan rad, osobito ako su hlađeni ventilatorima.

Motori s unutrašnjim sagorijevanjem s iskorištenom toplinskom energijom su najraširenija kogeneracija na tržištu jedinica male snage.